07
subota
prosinac
2013
tolerancija ili kako se europeizirati
Unatoč silnim prepirkama oko gorućih tema, smatram da je tolerancija jedna od trenutno najbitnijih. Što uopće predstavlja tolerancija? prema Wikipediji: Tolerancija je stav koji se događa u trenutku u kojem valja otrpjeti "štetu" što ju pojedincu ili grupi nanose drugi pojedinci/grupe svojim djelovanjem ili iskazivanjem mišljenja i time se suživotom odustaje od mogućnosti nasilnog sprječavanja "štetočiniteljskog" mišljenja ili djelovanja. Tu se postavlja pitanje je li tolerancija zapravo pozitivnog ili negativnog značenja.
Ako kažemo da trebamo biti tolerantni prema manjinama, to zapravo bi značilo da ih trebamo podnositi. Ali naše vlasti su očito pobrkale osnovne pojmove. Tolerirati nešto ne znači uzdizati određenu društvenu skupinu na pijedestral već ih podnositi.
U našim medijima, na ranojutarnjim kavama oko 11 sati, na tržnicama, u predavaonicama se često pojam tolerancije povezuje uz pojmove Europa, Zapad, civilizacija. Iskreno, mislim da ta naklapanja nisu točna. A sad ću vam navesti i par primjera za to.
Prije par godina upoznala sam iznimno uspješan mladi bračni par porijeklom iz naše domovine koji je stekao zavidnu karijeru u Beču. Živili su u kućici, skromnoj maloj, ali su imali cilj preseliti se u elitni dio Beča. S obzirom da su uistinu imućni, financijski su si mogli priuštiti kakav stančić 80-90 kvadrata. Međutim, tu dolazi na vidjelo europska tolerancija. Njih dvoje krenu u obilazak stana i naiđu na jedinu prepreku. Vlasnik koji je bio na rubu bankrota im ne želi prodati stan jer pazi ovo- nisu rođeni bečani. Samo zato što njima ne teče bečka krv on im neće prodati svoj stan pa makar crko od gladi.
Drugi prijmer američke tolerancije. Ovog ljeta sam upoznala curu koja je naprosto bila ogorčena bajkovitom Amerikom. Tamo je naime upala u neke probleme, koji mislim da u suštini nisu bitni za priču, i imala je novca za dobrog odvjetinka. i obrati se ona tako jednoj odvjetničkoj kući koja joj dodjeli mladog, ambicioznog odvjetnika, vrlo vještog koji joj u rekordnom roku rješi probleme pravničke prirode. Uskoro je i njenoj obitelji trebao odvjetik. I ona uopće nije dvojila te se opet odluči obratiti istom odvjetniku. Međutim, kad je došla u njegov ured tu je sjedila druga osoba. Kad je upitala gdje je veleuvaženi odvjetnik, dobila je odgovor da je dobio otkaz. Njoj naime nije bilo jasno što se moglo dogoditi da tako perspektivna osoba bude odjednom otpuštena. Iz razgovora je saznala uzrok njegovog otkaza je njegova seksualna orijentacija- nije bio podoban da predstavlja jednu uistinu uspješnu firmu kao osoba homoseksualne orijentacije. Što je dalje bilo s tim slučajem ne znam. Jer takve stvari ne prenose naši mediji, koji očigledno pokušavaju i dalje prodati priču o američkom snu. sad se postavlja pitanje. Zašto mi moramo biti toleranti? Pošto iz primjera vidimo da mnoge države na koje se naše vlasti pozivaju kao tolerantne to nisu. I kad kažem da je Hrvatska zemlja s najvećom tolerancijom, mislim da nisam daleko od istine. Samo što naša tolerancija ponekad granići s tiranijm manjine nad većinom. Do kad ćemo mi biti tolerantni na sve ono što nam se nametne. i Zašto Hrvati jednostavno ne mogu biti svoji, zsšto nas se mora svrstavati u neke glupe redove, red Europe, red Balkana, red Istoka. Zašto mi jednostavno moramo negdje spadati, zašto ne možemo biti jedinstvani, zašto moramo biti kao drugi i drugima slični?
Znate, mislim da bi mogla parafrazirati jednu rečenicu od cjenjene Coco Chanel koja glasi: Kako bi bila nezamjenjiva, država mora uvijek biti malo drugačija.
komentiraj (4) * ispiši * #
01
nedjelja
prosinac
2013
još jednom o referendumu
Unatoč činjenici da me čekaju kolokviji i hrpa gradiva koju treba svladati, ja u ovom trenutku ne učim nego, gledam cijenjeni HRT.
Dakle, prošao je i referendum, građani (ni)su se izjasnili. Više mi je muka, ali naprosto mi je muka od svega. I od jedne i od druge strane. Imam svoje mišljenje, koje očigledno ne zastupa ni jedna ni druga strana.
Naši dragi homoseksualci provociraju. Po sto pedeset deveti put! Njihova prava nisu ugrožena. Zašto? Zato što Sud za ljudska prava gay brak ne smatra ljudksim pravom. Jel trebam dalje? Osim toga, savjetovala bi im da se malo bolje informiraju, jer je naša draga Vlada stavila na javnu raspravu prijedlog zakona o životnom partnerstvu. Da, nije brak, ali je po onome što sam pročitala vrlo slično braku. Partnerstvo će se sklapati pred matičarem, uz 2 svjedoka.
Iskreno mislim da je ova inicijativa njima u mnogoćemu pomogla, jer budimo realni, da nije bilo referenduma ne bi sad uopće raspravljali ni o kakvom životnom partnerstvu.
I koliko god mi ljudi reklo da nije fer ni pošteno ja smatram da je i nitko me ne može razuvjeriti. Opet ću ponoviti da nemam ništa protiv homosekusalaca, ali pravno gledajući ne možeš dvije institucije različitog cilja nazivati istim imenom. To je praktički kao da Vlada i Sabor se zovu istim imenom! Ono što želim istaknuti je sljedeće: pravo i emocije (ljubav) ne smijemo strpati u isti koš! Ako ćemo pričati o pravu (a pričamo jer se govori o zakonima, Ustavu), ne možemo reći kako njima treba dospustiti brak jer se oni vole! Dakle, ako kažem da je cilj braka, pravnički gledano, RAĐANJE djece, a cilj homoseksualne zajednice je ostvarivanje određenih benificija (uzimanje prezimena, imovinski odnosi). Dakle, dva različita cilja. Po tome tebaju postojati i dva različita naziva. Ovim rezultatom se ne uskraćuje homoseksualcima, ništa. Dapače, smatram da su oni ovime na dobitku.
Kad čujem naše drage političare i svu tu urbanu gerilu kako teži razvijenom Zapadu, skače mi kosa na glavi. Pa vi ljudi nemate pojma koliko vam je dobro u ovoj rupetini od Hrvatske. Imate pitku vodu, predivnu prirodu, radite (oni koji rade) puno manje nego Zapadnjaci. Dišete čisti zrak, dok stanovnici Zapada i kad pogledaju nebo ne vide je li sja sunce ili je oblačno. Težite tom Zapadu, gdje prevladava cenzura medija, gdje riječ demokracija gotovo ne postoji, gdje ljudi imaju manje prava nego mi. Ali mediji su vrag. Oni vam prodaju priče, puste bajke. U Americi još i danas se na pripadnike drugih rasa gleda kao na građane drugog reda. Ljudi koji se izjasne kao homoseksualci vrlo često dobiju otkaz! Ali o tome se ne priča. Ameriku se još uvijek pokušava prikazati kao civiliziranu zemlju. Samo šta su oni jako daleko od civilizacije. Ne zaboravite da vas tamo mogu ubiti kao psa na ulici a da pri tom nitko ne odgovara. Je li vi želite takvu zemlju, samo zato šta oni imaju puno para? JA ne, meni je i ovako dobro. I mnogima je, samo nisu svjesni. Hrvati žive kao bubreg u loju. Ali im očito to nije dovoljno. Znam da je hrpa ljudi nezaposlena, da su mnogi gladni, ali dragi moji u Americi je hrpa ljudi nepismena, nema zdravstevnog osiguranja za sve građane, ne mogu svi svoju djecu poslati na studij. Ako želite takvu državu samo naprijed.
komentiraj (6) * ispiši * #
21
četvrtak
studeni
2013
senzacionalizam hrvatskog društva
Živimo u vremenu u kojem je opstanak na tržištu primaran cilj cjelokupnoj produkcijskoj zajednici, u kojem reklame bilo pozitivne ili negativne prodaju proizvod/uslugu itd. Sve je to pomalo patetično, pomalo tragično. Ta beskurpulozna utrka za vlast nad tržištem! Ista takva borba vodi se i za prevlast na tržištu medija. Pogledamo li samo najave vijesti na televiziji, ili samo naslove novinskih članaka, zvuče tako impresivno da automatski privlače našu pažnju. Ali sve to na kraju ispadne tresla se brda, rodio se miš.
Razlog zašto sam se baš danas odlučila pisati o baš ovoj temi je činjenica da sam na jednom internet portalu ugledala takav jedan naslov koji me je naprosto istovremeno zaintrigirao, ali i razljutio. Radilo se naime o prijedlogu novog Zakona o radu. Ali u naslovu uopće nije stajalo da se radi o prijedlogu! I dakle ja, pomalo revoltirana što se sve u našoj državi dešava odlučim potrošiti još koji kilobajt interneta da bi pročitala taj članak. Naravno, ništa spektakularnog se još ne događa. Na kraju se ispostavilo da Vlada, sindikati i HUP još uvijek pregovaraju! Čak i ti pregovori su daleko od onog što je pisalo u naslovu.
Dakle, grana društva koja bi trebala objektivno izvještavati što se događa u svijetu i državi bavi se čistim senzacionalizmom! Njihovi naslovi šokiraju javnost, ali ono što nakon naslova slijedi je gotovo pa sterilno!
Još jedna stvar koja me strašno, ali strašno smeta jest posvećivanje toliko pažnje celebrityima. Ljudi se doslovno time hrane! Pa kakav je to tvoj život da si kratiš vrijeme s tračanjem što je Severina rekla, nosila ili pak s kim Will Smith spava! Naš medijski prostor je zatrpan pričama o ljudima koji te iste priče koriste kao dobru promociju sebe i svog rada. Nažalost, to je čisto promatranje svijeta kroz ružičaste naočale. Jer očigledno naciju više brine što je neki celebriti rekao, napravio nego aktualna političko-gospodarska situacija koja je po meni nikad gora.
Sve što pročitamo, čujemo, vidimo a što dolazi iz medija, trebamo dobro u svojoj glavi višestruko analizirati. Nije sve što nam serviraju baš tako kako se želi prikazati. I zato sljedeći put kad vidite neki šokantan naslov koji počinje sa Breaking news ili ekskluzivno otkrivamo, dobro razmislite isplatili se to uopće čitati. Možda je bolje pročitati neku dobru knjigu, neki klasik koji će vas smiriti a ne vam podjariti živce.
komentiraj (2) * ispiši * #
12
utorak
studeni
2013
sjaj i bijeda
Pitate li se ponekad imaju li baš svi ljudi svoje tajne? Koje su to njihove tajne? Možemo li uopće pretpostaviti što ljudi kriju duboko u sebi? Je li baš ono što ih čini ponekad tako sjanima upravo uzrok njihove najveće bijede? Srame li se oni toga što su upavo prikrivajući svoj istinski identitet?
Ljeti se cijele horde ljudi presele na obalu. Obitelji s djecom uživaju na plažama, a oni koji su mladi i ludi na day and night partyima. S obzirom da sebe mogu svrstati u ove mlade i lude, ima me na mnogim tulumima. Dok sam bila mlađa uživala sam u tulumatenju. Nije bilo bitno tko, što, ni di ni kud... samo da se tulumari. Međutim, odrastanje nije samo puko skupljanje godina. Čovjek što je zreliji zapravo uviđa koliko je takav vid zabave istrošen, izbljeđen. Ono o čemu mnogi maštaju, prepuni klubovi, super muzika, alkohol u hektolitrima je sjaj koji takve zabave nude. Ali i ova medalja ima svoju drugu stranu.
Jeste li ikad u takvim elitnim klubovima primjetili najlprivlačnije djevojke koje glume nedodirljive? Cure koje je jednostavno nemoguće osvojiti? Ali jeste li ih vi ikada vidjeli kako odlaze iz kluba? Same? To je ono što još predstavlja tabu u našem društvu. Da, njih svi primjete, ali su opet svi šokirani kad se razbije lanac elitne prostitucije.
Ne želim pisati o moralu jer to nije ni sadržano u naslovu ovog teksta. Te cure su uvijek sređene, fine, skockane i mogla bih sad navesti milijarde epiteta da ih opišem. One su lutkice. One sjaje i sve cure modernog društva zapravo maštaju da vode tako uzbudljiv život, parfemi, skupa odjeća i obuća, šminka, mobiteli, lude zabave, provodi.... i tako u beskraj. To je ono blještavilo koje je nama zapravo servirano. Da, one jesu lutke. Marionete. Kojima netko upravlja. Netko tko je ucjenio. Kao neka vrsta robovlasnika.
Mi ne vidimo onu bijedu, ono što one uistinu rade da bi došle do toga na čemu im svi zavide. One se prodaju. Ali kome? Sigurno ne zgodnim mladićima u 20-ima. One idu onome tko ponudi naviše novca za noć provedenu s njima. Džabe im sva ljepota ovog svijeta. To je njihova bijeda i prokletsvo tako sjajnog života. Ali se s vremenom sve sazna, one bivaju više osuđene nego što ih ljudi žale. Ja ih žalim, jer im je tih pet minuta slave, ako se to uopće slavom može i nazvati, ostavilo trajno oblježje na njihove živote.
Mnogi im zavide. A poslije što se događa? To ne znamo... Mnoge od njih padnu u zaborav kao da nikada nisu ni postojale. Zato pazite kome zavidite, jer stara izreka kaže nije zlato sve što sja.
komentiraj (2) * ispiši * #
10
nedjelja
studeni
2013
Neke teške teme
Počitah tako ja članak o zaprepaštenosti gradonačelnice jednog njemačkog gradića zbog mogućnosti cvjetanja seksualne industrije u Njemačkoj. Neke europske zemlje su odavno to zakononski regulirale tako što su prostituciju zabranile, dok neke poput Njemačke su davateljicama seksualnim usluga omogućile bavljenje tim zanimanjem.
Razlog njezine zabrinutosti leži u činjenici da bi Francuska mogla donijeti zakon koijm bi se kažnjavali korisnici usluga čime bi njemačka sekusalna industrija procvjetala. Gospođa ne želi zabraniti taj očito unosan bussiness u njemačkoj, nego ju zabrinjava činjenica trgovine ljude, ono o čemu se u našem društvu ne govori kao da je neka tabu tema.
To je i glavna tema ovog mog osvrta. Prije nego li sam započela pisanje, otišla sam na stranice Nacionalne evidencije nestalih osoba. Ono što me uistinu iznendailo jest da oni kao oblike nestanka osoba ne navode mogućnost trgovine ljudima. Ako uzmemo u obzir činjenicu da se trenutačno nestalima vodi točno 2535 ljudi, i da velika većina njih nikad neće biti pronađena, zasigurno se radi i o trgovini ljudi. Točnije prema nekim izvorima ove godine je evdidentirano 10 takvih slučaja.
Zašto se trgovina ljudima javlja? Tko su žrtve takve trgovine? Kakva je praksa kažnjavanja u zemljama Europske unije?
Trgovina ljudima nije nova društvena pojava. Odavno je poznato da se žene s Istoka (Rumunjska, Bugarska i Ukrajina) dovode u civilizirane države Zapadnog svijeta da bi moćnicima pružale zabavu. Međutim, djevojke koje su najčešće žrtve trgovine bijelim robljem, obično su namamljene nekim drugačijim poslom.Najčešće im se nudi dobro plaćen posao modela o koje mu baš do tog trenutka mogle samo sanjati. Ali se taj njihov san vrlo brzo pretvori u noćnu moru kad postanu robinje suvremenog društva. Robovlasništvo traje i danas. Baš kao što su bogati robovlasnici u Ateni mogli zarađivati iznajmljujući svoje robove, tako i danas svodnici iznajmljuju mlade naivne djevojke bogatim starcima željnima „mladog mesa“. Također, postoje i drugi oblici ropstva.
Negdje sam pročitala da će Velika Britanija u doglednoj budućnosti izricati doživotne kazne zatvora za za teže slučajeve trgovinu ljudima i za moderno ropstvo. U susjednoj nam Srbiji za organizirani trgovinu se može izreći kazna do deset godina zatvora. Što je međutim s Hrvatskom? Kazne za izvršitelje su regulirane Kaznenim zakonom članak 105. i 106. gdje je maksimalna kazna zatvora deset odnosno petnaest godina.
Ono što je za našu zemlju poražavajuće, jest činjenica da nas je američki State Department okarakterizirao kao „destinaciju, izvor i tranzitnu zemlju za muškarace, žene i djecu podvrgnute trgovini ljudima u svrhu prisilne prostitucije i prisilnog rada" . Također navode kako hrvatska Vlada ne postiže niti minimalne uspjehe u prevenciji I uklanjanju trgovine ljudi.
Uz sve to, pretpostavljam da smo i mi svjedoci nekih oblika ropstva. Često se čuje kako je razbijen lanac elitne prostitucije. Zapitate li se ikad, onako u klubovima kako je tim curama, tko ih na to sili? Ne vjerujem baš da one na to pristaju iz čistog hira. Ili se možda radi samo o novcu ili je to moderni oblik ropstva. Ne znam. Ono što znam da nas taj trend nije zaobišao, ali i da se stvaraju predrasude prema svim lijepem djevojkama u društvu, te da su neka zanimanja odavno poznata kao paravani za prostituciju. Time ulazim u područje neke druge teme koju sad ne želim otvarati zato ću tu stati.
komentiraj (3) * ispiši * #
09
subota
studeni
2013
Ah i taj referendum
Dakle, moj prvi post. I odmah goruća tema- referendum. Do sada nisam imala potrebe iznositi svoje mišljenje u javnost, ali eto za sve postoji prvi put. Naravno, morao je postojati i dobar razlog da se i ja konačno pokrenem i kreiram svoj profil i počnem.
A razlog, ne jedan, nego mnoštvo su sljedeći.
Kao, prvo referendum, kao neposredan oblik demokracije, smatram izuzetno bitnim za održavanje poretka svake države. U ovom slučaju, pitanje na referendumu je jako škakljiva tema, brak. Treba li ući u Ustav odredba da je brak institucija muškarca i žene. Takvom odredbom bi se automatski isključila mogućnost homoseksualnih brakova na teritoriju Republike Hrvatske.
Brak, kao i svaka druga društvena organizacija mora imati određeni cilj, svrhu djelovanja. Cilj brak je rađanje djece. Homoseksulane osobe iz bioloških razloga nemaju mogućnost zaćeća djeteta u međusobnim odnosima. Ima onih koji tvrde da bi se takvim osobama trebala dati mogućnost usvajanja djeca kao i heteroseksualnim parovima koji nemaju mogućnost rađanja djece. Moramo uzeti u obzir činjenicu da je brak između muškarca i žene sklopljen bona fide, u dobroj vjeri da će se djeca izroditi. Ali ako se ispostavilo da je netko od supružnika neplodan, tada im ostaje mogućnost posvajanja djece. Dakle, u braku je posvajanje djece jedna od mogućnosti ostvarivanja potomstva, ali ne i glavni cilj.
Također, nitko se ne pita što bi bilo s djecom koju bi usvojili takvi roditelji. S kakvim bi se ona sve neugodnostima mogla sustretati u predstojećem životu? Istraživanje provedeno u lipnju prošle godine na Sveučilištu u Texasu je promjenila mnogo toga. Naime, do tada se smatralo da se djeca odgojena u istospolnim brakovima ni u čemu ne razliku od djece odgojene u heteroseksualnim brakovima. Međutim, ovom studijom je utvrđeno da su takva djeca sklonija samoubojstvu, nevjeri i vrlo teško pronalaze posao. Osim toga podložni su i spolnim bolestima te kriminalu.
U svetu tome mnogi ljudi ne vide ekonomske i demografske čimbenike ove inicijative. Ako se vratimo nekoliko mjeseci unazad vidjet ćemo da se pokretanje inicijative U ime obitlji poklapa sa objavom rezultata popisa stanovništva. Naime, ti rezultati su pokazali demografski pad. Ukoliko bi se legalizirali LGBT brakovi, broj novorođene djece bi se vjerovatno još više smanjio jer bi takvi brakovi imali tendenciju rasta. u Doglednoj budućnosti bi se povećala dobna granica za odlazak u mirovnu i ljudi bi praktički radili do smrti.
Drugi razlog zašto je došlo do pokretanja inicijative jest činjenica da je i posljednji bastion Katoličke crkve u Europi, Francuska legalizirala homoseksualne brakove. Crkva postepeno gubi Europu, i ostaje još samo Južna Amerika. To ćemo ostaviti za neka druga sretnija vremena, ali sam samo to željela istaknuti ovdje.
Na koncu, onaj presudan razlog, ono što me je najviše nagnalo na pisanje mog osvrta je isticanje tih 47 milijuna kuna. Ljudi, kojima očito trošenje novca iz državnog proračuna na referendum smeta, kao da zadnjih deset godina nisu pročitali niti jedan novinski članak, nisu pratili vijesti niti očigledno živjeli na planeti zvanoj Zemlja. Ne moramo ići u tako davnu prošlost da bi dokazali bespotrebno trošenje novca hrvatskih poreznih obveznika. Nedavno je Vlada Republike Hrvatske najavila obnovu voznog parka u kojeg će uložiti puste milijune, ali to očito nikome ne smeta. Isto tako Nitko nikada nije prigovorio ni na financiranje parada ponosa koje se već godinama održavaju u Zagrebu, a zadnjih par godina i u Splitu, ali nikom ništa ni zato. Isto kao što ni većina Hrvata ne zna da će njihov novac, točnije 40 milja otići za financiranje sportske televizije. A ja bi se dala kladiti da i oni koji su čuli za to ne znaju baš o čemu se radi, ali eto nek se troši. Bitno da novac ne ide na referendum. Što će nama referendum, to je demokracija, fuj to. Najbolje bi nam bilo da se vratimo u vrijeme kad smo imali diktature. Svako bi jutro se fino ustajali i pjevali Voljenom Vođi pozdrav. I naravno, slušali bi sve druge jer su svi očito pametniji od nas, nas glupih i zatucanih balkanskih primitivaca kako nas vole nazvati oni koji su u suštini kao i mi samo se žele prikazati naprednima jer podržavaju neke ideje koje graniče sa zdravim razumom.
:)
komentiraj (20) * ispiši * #
